Traži

Kairos – Božje vrijeme

Kairos – Božje vrijeme

Najmlađi Zeusov sin Kairos, bog trenutka, oduvijek je u mitovima i umovima starih Grka držao u ruci božansku vagu i strpljivo motrio kada će ona doći u ravnotežu i označiti onaj presudni moment, onaj posebni treptaj vremena kada će se zvijezde posložiti za sreću. Znao je za to Periklo kada je birao pravo vrijeme da se obrati okupljenoj gomili roditelja demokracije na atenskoj Agori i nagovori ih na još jedan napor u dugogodišnjem, iscrpljujućem ratu protiv najelitnije vojske onog vremena, ljudskih mašina iz Sparte, znao je za to Churchill kada je izgovarao riječi koje su zaljuljale u ekstazi porobljenu Europu i dale još jednu nadu onima koji su ustali protiv elitnih, nacističkih postrojbi, znao je za to veliki Gandhi kada je pozivao na pasivni otpor protiv nevjerojatno moćne, britanske imperije. Za svaki veliki uspjeh, za svaku riječ koju će pamtiti naraštaji, za svaki presudan događaj u ljudskom životu postoji pravi trenutak kada se svemir posloži u ravnotežu i otvori vrata među dimenzijama u ostvarenju čuda. Kairos. Božanski trenutak, kako su ga nazvali stari Grci pokušavajući svojom nevjerojatnom logikom i psihologijom opisati svaku pojavu koja ih okružuje i stvoriti kolijevku znanja čija smo djeca i mi sami. Za sve, ali apsolutno za sve u životu postoji božanski trenutak kada realnost, pritisci i ograničenja materijalnog svijeta nestaju, ustupajući mjesto onom iskonskom osjećaju u nama koji tiho šapuće: “Da, sada je pravo vrijeme za to, da, to je ono što si tako dugo čekao i prizivao beskrajnim monolozima sebi u tihim satima besanih noći, da, sada dolazi ostvarenje onog plamena neprolazne želje koja ti gori cijelim bićem toliko dugo da se ugradila u sam DNK svake tvoje stanice postajući njen integralni dio.” I naš neprolazni Ja tada emitira izvornu radost, poput nezaustavljive plime ushićenja preplavljujući sve zamke analitičkog uma koji se opire svojim igrama zaštite Ega, briše bujicom spoznaje sav nakupljeni teret dugih očekivanja i razočarenja, a naše biće postaje pulsirajući magnet svjetlosti što se u prelijepom spektru prepoznavanja razlijeva čitavim svemirom i čini vlati trave zelenijim nego što su ikada bile, svaki, pa i najmanji miris intenzivnijim, svaki zvuk tada je nota savršene melodije koja kao da je potekla iz srca genijalne mozartove simfonije br. 40. Lica ljudi ozaruju se pastelnim portretima osmjeha kao da su nanešeni neprolaznim potezima leonardove renesansne ruke, a prostor postaje savršena pozornica naše unutarnje predstave čija praizvedba oduševljava svojom savršenošću čak i onoga tko misli da ne razumije stvaralačke poteze umjetnosti. I tada, svemir pleše energijom kreacije koju svako srce pozdravlja izvornim prepoznavanjem bez i jedne izgovorene riječi.
O da, svi smo mi imali takve trenutke Kairosa, kada je vaga svemira napokon bila u ravnoteži brišući stvarnost okusom prvog poljupca, čineći svaki korak uzbudljivom avanturom kada smo kretali na putovanje u krajeve koje smo do tada čeznutljivo utiskivali u svoj um sa šarenih stranica turističkih časopisa, ostavljajući nas u začuđenoj nevjerici kada smo upoznali osobu po prvi put i imali osjećaj da ju nekako, u dubini srca, znamo cijeli život. To su trenutci koje nosimo u sebi poput beskrajno vrijedne niske bisera koja svojim nebeskim sjajem svladava svaki tamni i dosadni talog svakodnevnice. No, mali zeusov sin Kairos u vječnoj je žurbi na svojim tajnovitim putevima i već slijedećeg trena otplesat će negdje u daljinu ako ga ne prepoznamo i ne zgrabimo svojom dušom u proslavi otvaranja. I ostavit će nas zakinute, korak do vrata ostvarenja naših najdubljih želja., poput nesretnog dječaka koji naslanja svoje čeznutljivo lice na zamamljivo providni ali neprelazni izlog trgovine sa slatkišima. Ključevi koji će u potpunosti otvoriti vrata želji, raznijeti na komadiće dotad nepremostivo staklo trgovine i natjerati varljivu vagu u nestašnim, kairosovim rukama da zauzme položaj ravnoteže nazivaju se zahvalnost i vjera. Zahvalnost za svaki tren spoznaje i dara koji nam stvoritelj manifestira u realnosti našeg uma i vjera da se svaki događaj u životu zbiva baš u trenu koji je najpovoljniji za naš osobni razvoj. I ova dva ključa treba strpljivo i uporno nositi u džepovima naše svijesti uvijek spremne da otvore te monumentalne dveri oduševljenja koje čekaju na nas kada shvatimo da je pravo vrijeme. Ono će neumitno doći, ono će se materijalizirati ljepotom kada ostvarimo u sebi ravnotežu između misli i emocija i djelujemo skladno i bez obaziranja na sve iluzije i izazove koji nam stoje na putu. Ispunimo biće energijom pozitivnog očekivanja i neka svaka naša misao pjeva ariju proslave božanskog trenutka koji je tu, evo sada boravi u nama. I gle, zeusov sin prilazi nam s osmijehom dok nižemo još jedan biser na našoj nisci u vječnom plesu između želje i ostvarenja. Svemir je posložio vagu materijalizacije, u pravo vrijeme, u božanskom trenutku.

darko_balas_online-akademija

Piše: Darko Balaš, mr.oec.

 

Pratite nas i lajkajte nas:

Povezani članci

Ostavite komentar

Hvala za Vaš komentar!